Dva javna istupa, naizgled suprotnih političkih polova, pokazuju koliko je u hrvatskoj politici ideologija često jača od univerzalnih vrijednosti.
Marin Miletić, vjeroučitelj i saborski zastupnik Mosta, odbija glasati za priznanje Palestine riječima: "Nikada neću dignuti ruku u Saboru za braću onih koji su mom Hrvatu Tomislavu Salopeku nožem odrubili glavu!"
Sandra Benčić, zastupnica stranke Možemo, proziva HDZ zbog institucionalizacije ustaškog pozdrava i poziva: "Dajmo si podršku da glasno stanemo za društvo u kojem nema građana prvog i drugog reda."
Iako ih dijele svjetonazorske razlike, u načinu političkog argumentiranja dijele istu matricu.
1. Ideološki filter kao polazište
Miletić otvoreno kaže da mu je političko porijeklo prijedloga ključno: inicijativu za priznanje Palestine ne prihvaća jer dolazi od Možemo. Sadržaj prijedloga postaje sporedan. Benčić, s druge strane, govori o nenasilju i pluralizmu, ali tijekom pandemije podržava segregacijske mjere i verbalnu stigmatizaciju necijepljenih – sustav koji je legalno stvorio građane prvog i drugog reda.
U oba slučaja kriterij nije dosljedna primjena načela, nego procjena tko je inicijator i kako to pomaže vlastitom taboru. Ideološki kompas nadjačava moralni.
2. Selektivna etika i povijesno biranje
Miletić iz povijesti izraelsko-palestinskog sukoba izdvaja Hamasove zločine i pojedine islamističke napade, dok potpuno zanemaruje desetljeća izraelske okupacije, neuspjele mirovne procese i civilne žrtve Palestinaca. UN-ove rezolucije koje potvrđuju pravo Palestinaca na samoodređenje uopće ne spominje, kao da je povijest počela 7. listopada 2023. kada je Hamas ubio 1200 ljudi i oteo civile.
Benčić, pozivajući se na jednakost i borbu protiv "građana prvog i drugog reda", prešućuje da je sama tijekom pandemije podržavala COVID-potvrde, sustav koji je uskraćivao radna i socijalna prava necijepljenima i koji je u praksi stvorio upravo ono protiv čega se sada bori. Oboje prakticiraju cherry picking: uzimaju samo one činjenice i moralne standarde koji potvrđuju vlastitu tezu.
3. Uloga publike i političke strategije
I Miletić i Benčić koriste emotivno nabijene teme za mobilizaciju svojih baza. Miletić jača konzervativnu osjetljivost na nacionalnu čast, kršćanski identitet i sjećanje na žrtve terorizma. Benčić pak potiče liberalnu zabrinutost za manjine, antifašističko nasljeđe i strah od povratka totalitarnih simbola. U oba slučaja poruka je dizajnirana da potakne "naše" da se okupe, a "njihove" da se brane ili povuku.
4. Razlika u javnom licemjerju
Kod Benčić jaz između deklariranih i stvarnih postupaka stvara klasično političko licemjerje. Zastupa pluralizam i slobodu mišljenja, a u pandemijskoj praksi podržava sustav koji ograničava slobodu kretanja i rada. Miletić, međutim, ne skriva svoj ekskluzivni kriterij: otvoreno kaže da ga zanima tko predlaže i da mu ideološka bliskost određuje glas.
Njegov problem nije prikrivanje nego uskogrudna dosljednost – principijelno suženje principa.
5. Kršćanski okvir i dodatna odgovornost
Nisam pronašao nijedan javni izvor u kojem se Sandra Benčić poziva na kršćanska načela, pa se može zaključiti da nije praktična kršćanka i da se na vjeru ne oslanja u političkom argumentiranju. Njezin propust ostaje politički, ali nije u sukobu s religijom koju ne prakticira. Miletić, kao vjeroučitelj, javno naglašava kršćanske vrijednosti – ljubav prema neprijatelju, praštanje, zaštitu potlačenih – ali ih u ovoj odluci zanemaruje. Kada se cijeli narod poistovjeti s teroristima i kada se sućut uvjetuje političkom etiketom, teško je pronaći poveznicu s evanđeoskom porukom milosrđa i univerzalnog dostojanstva.
Time njegova kontradikcija dobiva dodatnu moralnu težinu.
Zaključak
Iako dolaze s različitih krajeva političkog spektra, Miletić i Benčić dijele isti obrazac: ljudska prava i moralni imperativi vrijede kad služe našoj strani, a relativiziraju se kad dolaze od protivnika.
Razlika je tek u vrsti nedosljednosti.
Benčić pokazuje otvoreno licemjerje – deklarira pluralizam, a prakticira isključivanje. Miletić pokazuje ideološku tvrdoću – iskreno priznaje pristranost, ali time vlastite kršćanske principe svodi na retorički ukras.
U oba slučaja rezultat je isti: princip postaje oružje, a politika arena u kojoj su "naši" uvijek vrijedniji od univerzalnog dobra.
Reference:
* Facebook objava Sandre Benčić
* Facebook objava Marina Miletića
