Saudijska Arabija, Turska i Pakistan 7. kolovoza u Meki su potpisali zajednički obrambeni sporazum kojim se oružani napad na jednu od triju država smatra napadom na sve.
Iako još nije definirano bi li takav napad automatski doveo do zajedničke vojne intervencije, dogovor predstavlja važan pomak u sigurnosnim odnosima na Bliskom istoku.
Sporazum su potpisali saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i pakistanski premijer Shehbaz Sharif. U političkom smislu dogovor povezuje tri države koje raspolažu vrlo različitim, ali međusobno nadopunjujućim vojnim, financijskim i strateškim kapacitetima.
Zbog toga se već govori o mogućnosti stvaranja svojevrsnog "islamskog NATO-a". Ipak, zasad je prerano sporazum izjednačavati s NATO-ovim sustavom kolektivne obrane. Nije poznato hoće li tri zemlje uspostaviti zajedničko vojno zapovjedništvo, integrirane obrambene sustave ili mehanizam koji bi automatski određivao vojnu pomoć napadnutoj članici.
Što svaka država donosi savezu
Pakistan je jedina muslimanska država s nuklearnim arsenalom. Turska ima velike oružane snage, snažnu obrambenu industriju i značajne kapacitete za proizvodnju bespilotnih letjelica i drugog vojnog naoružanja. Saudijska Arabija, osim velikih financijskih mogućnosti, raspolaže vojskom opremljenom brojnim američkim sustavima.
Upravo kombinacija tih potencijala daje sporazumu posebnu težinu. Pakistan donosi nuklearni potencijal i brojnu vojsku, Turska razvijenu vojnu industriju i iskustvo, dok Rijad može osigurati financijsku potporu i značajne investicije u obrambene sposobnosti.
Suradnja između država također nije počela u Meki. Saudijska Arabija i Pakistan prošle su godine sklopili bilateralni obrambeni sporazum, a njihove su vojne veze posljednjih mjeseci postale konkretnije. U Saudijskoj Arabiji već se nalaze tisuće pakistanskih vojnika, kao i borbeni zrakoplovi, bespilotne letjelice i sustav protuzračne obrane kineske proizvodnje.
Istodobno, Ankara i Islamabad godinama razvijaju vojnu suradnju kroz obuku, pomorske kontakte i obrambenu industriju. Tursko i pakistansko vojno partnerstvo uključuje i korištenje turskih bespilotnih letjelica i drugih oružanih sustava.
Sigurnosna računica nakon sukoba s Iranom
Sporazum je sklopljen u trenutku kada se sigurnosna situacija na Bliskom istoku značajno promijenila. Sukob povezan s Iranom, Izraelom i Sjedinjenim Državama pokazao je da tradicionalni američki sigurnosni okvir više ne pruža regionalnim partnerima osjećaj potpune zaštite.
Iranski napadi na Saudijsku Arabiju i druge države Perzijskog zaljeva, prijetnje regionalnoj infrastrukturi te problemi s energetskim transportom pokazali su koliko brzo lokalni sukob može zahvatiti širi prostor.
Zemlje Zaljeva desetljećima su ulagale velike iznose u američko oružje i oslanjale se na prisutnost američkih snaga. Međutim, posljednja eskalacija pokazala je da blisko partnerstvo s Washingtonom samo po sebi ne znači da će te države biti izvan dosega regionalnog sukoba.
To ipak ne znači da Rijad želi napustiti odnose sa SAD-om. Slično vrijedi i za Tursku, koja ostaje članica NATO-a. Novi sporazum prije svega pokazuje želju da se sigurnost ne temelji isključivo na jednom vanjskom jamcu.
Iran sporazum smatra "papirnatim dogovorom"
Teheran je na sporazum reagirao vrlo kritično. Ebrahim Rezaei, član iranskog parlamenta i Odbora za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku, nazvao ga je "papirnatim dogovorom" te poručio da takav aranžman Saudijskoj Arabiji neće donijeti sigurnost.
Iran pritom ima poseban strateški položaj. Dijeli granicu s Pakistanom i desetljećima pokušava zadržati snažan utjecaj na sigurnosnu arhitekturu Perzijskog zaljeva.
Istodobno, cilj novog saveza ne mora biti isključivo suzbijanje iranskog utjecaja. Upravo bi odnos prema Izraelu mogao postati jedan od ključnih elemenata buduće politike triju država.
Izrael bi također mogao biti dio nove sigurnosne računice
Izraelske vojne operacije posljednjih su se godina proširile izvan Gaze na Libanon, Siriju i Iran. Za Saudijsku Arabiju i Tursku pitanje više nije samo odnos prema pojedinačnim izraelskim operacijama, već šira procjena može li jedna regionalna sila koristiti vojnu silu protiv susjednih država bez ozbiljnog regionalnog protutežnog mehanizma.
U takvim okolnostima sporazum iz Meke može imati odvraćajuću funkciju prema više strana. Njegova svrha ne mora biti priprema za rat, nego stvaranje situacije u kojoj bi potencijalna eskalacija za bilo koju stranu nosila veći rizik.
Takav bi pristup mogao posebno biti važan za Saudijsku Arabiju, koja istodobno želi zaštititi vlastitu sigurnost, zadržati odnose sa Sjedinjenim Državama i razvijati nove obrambene veze.
Egipat bi mogao dodatno promijeniti odnos snaga
Jedna od država čiji će se potezi posebno pratiti jest Egipat. Kairo je posljednjih godina postupno približavao svoje odnose s Turskom, dok istodobno surađuje sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom na pitanjima regionalne sigurnosti.
Ulazak Egipta u širi sigurnosni aranžman nije dogovoren niti je neizbježan, ali bi strateški značajno povećao njegovu težinu. Egipat bi donio jednu od najvećih vojski u regiji, najveću arapsku populaciju i kontrolu nad Sueskim kanalom.
U takvom bi scenariju kombinacija saudijskog kapitala, turske vojne tehnologije, pakistanskih strateških sposobnosti i egipatske vojne snage predstavljala vrlo ozbiljan regionalni kapacitet.
Ne nastaje nužno novi blok
Unatoč tome, Bliski istok se vjerojatno neće jednostavno podijeliti na dva suprotstavljena tabora. Saudijska Arabija i dalje održava snažne odnose sa SAD-om, Turska ostaje u NATO-u, dok Ujedinjeni Arapski Emirati istodobno razvijaju odnose s Izraelom, Indijom, Saudijskom Arabijom, Turskom i Pakistanom.
Slična situacija postoji i s Indijom. New Delhi ima snažno obrambeno partnerstvo s Izraelom, ali istodobno razvija gospodarske, energetske i političke odnose sa Saudijskom Arabijom i drugim državama Perzijskog zaljeva.
Zbog toga bi novi regionalni poredak mogao više nalikovati mreži preklapajućih savezništava nego klasičnom hladnoratovskom sustavu dvaju blokova. Države mogu surađivati na jednom području, natjecati se na drugom i istodobno izbjegavati potpunu ovisnost o jednom partneru.
Washington ostaje važan, ali više nije jedina opcija
Sjedinjene Države i dalje imaju snažnu vojnu i političku prisutnost na Bliskom istoku, a sporazum iz Meke ne znači kraj američkog utjecaja. Međutim, pokazuje da regionalne sile sve više pokušavaju same oblikovati sigurnosne odnose.
U tome prostor mogu pronaći i Rusija i Kina. Države koje žele smanjiti ovisnost o jednom vanjskom partneru mogu diversificirati nabavu oružja, tehnološku suradnju, investicije i diplomatske odnose.
Zato sporazum Saudijske Arabije, Turske i Pakistana zasad nije "islamski NATO" u klasičnom smislu. Nema potvrđenog zajedničkog zapovjedništva ni razrađenog mehanizma automatske vojne intervencije. Ipak, predstavlja konkretan korak prema modelu u kojem regionalne sile pokušavaju same izgraditi ravnotežu koja bi mogla ograničiti djelovanje i Irana i Izraela, ali istodobno smanjiti njihovu ovisnost o američkoj sigurnosnoj zaštiti.
Ako se suradnja produbi ili proširi na nove države, sporazum iz Meke mogao bi postati temelj znatno šire regionalne sigurnosne arhitekture.
